REGION REGION - KULTURA

“Uzalud je budim”: Priča o Ruži, savezničkom bombardovanju i dječačkoj ljubavi

Kako je nastala jedna od najljepših pjesama na srpskom jeziku

52020711_392737237941614_8565964516959977472_n.png

Izvor: Nedeljnik.rs

Da je danas živ, Branko Miljković, princ pjesnika, napunio bi krajem januara tačno osamdeset godina. Ipak, njegova životna priča, čiji kraj je predvidio u svojoj poeziji, završila se na periferiji Zagreba, u 27. godini. Navodno samoubistvo, u stvari, najvjerovatnije fingirano, nikad razjašnjeno, označilo je kraj jednog mladog života i tek započete književne karijere. Ali ostala je poezija. Koju će svi pisati. Kako je, opet, proročki, rekao Miljković.

Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama, „Uzalud je budim“, tumačena je decenijama od strane književnih teoretičara, kritičara, pa i samih pjesnika, ali njen smisao je nekako izmivao svima koji su pokušali da proniknu kroz stihove pisane kao da su neka čudesna šifra.

A iza pjesme, postoji jedna priča, niška, ratna, tragična, piše Dejan Stojiljković, u tekstu koji je objavio na svom zvaničnom sajtu.

Naime, u Brankovom komšiluku, te nesrećne 1944. godine kada su rušilačke bombarderske eskadrile naših „saveznika“  zasipale bombama grad na Nišavi, živjela je djevojka po imenu Ruža. Kažu da je bila neviđena ljepotica. Branko je tada imao deset godina i stalno je viđao Ružu a vjerovatno i bio zaljubljen u nju, baš kao i većina dječaka iz ulice. Došao je i taj sudbonosni Uskrs 1944. i do tada najrazornije bombardovanje Niša. Bombe su padale čak i na Sabornu crkvu, jedna je pogodila oltar, ali nije eksplodirala. Božije čudo. Ali ne i za ljepoticu Ružu, koja je u jednom od bombardovanja bila teško ranjena i završila u komi.

Tih dana, Nišlije su svakodnevno ponavljale jedno te isto pitanje:

„Je li se probudila Ruža?“

Ovo pitanje, kao mantra ili stih urezalo se u um i dušu desetogodišnjeg Branka.

Ruža se nikad nije probudila. A on je nekoliko godina kasnije napisao pjesmu posvećenu njoj. „Uzalud je budim“ biće naslov njegove prve zbirke pjesama koja će mu donijeti slavu i neprijatelje, podjednako. Bježeći od zla koje je tumačio kroz svoje stihove, put će ga odvesti do Ksaverske šume u predrgrađu Zagreba.

Ni do dana današnjeg nije razjašnjeno da li je Branka te mračne februarske noći ubila prejaka riječ ili neko drugi.

Ali pjesma traje i kada se plamen života ugasi.

„Uzalud je budim“ je jedna od najljepših ljubavnih pjesama izrecitovanih na srpskom jeziku. I mnogi su u svijet poezije ušli upravo preko nje.

Tako su Branko i Ruža ušli u vječnost.

I malo ko zna šta stoji iza Brankovih stihova, kakva jednostavna, ali tragična ljudska priča.

Baš kao i Ruža, napustivši ovaj svijet, Branko se probudio u nekom boljem, usnuo je da se nikad ne vrati.

I bio je u pravu.

Ljudi ne umiru,

Samo se probude iz ovog života, kao iz predugog košmara.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s